Splet najpopularnijih skladbi klavirskog kanona izvest će na predblagdanskom recitalu Antonio Di Cristofano, vrsni pijanist međunarodnog ugleda, poznat po profinjenom tonu, tehničkoj lakoći i posebnoj emotivnoj toplini koju unosi u svaku izvedbu. Nakon školovanja na Conservatorio di Musica Luigi Cherubini u Firenci, Di Cristofano je izgradio bogatu karijeru nastupajući u dvoranama poput Carnegie Halla i Musikvereina te surađujući s orkestrima i festivalima diljem svijeta.
Program donosi odabrane dragulje romantičkog repertoara — Schumanna, Brahmsa, Rahmanjinova, Liszta i Chopina — skladbe koje svojom melodičnošću, elegancijom i ljepotom stvaraju ozračje neposredne pristupačnosti te osvajaju baš svakog slušatelja.
Ovo uranjanje u najpoznatije skladbe klavirskog romantičkog repertoara pruža vam trenutak predaha i užitka u vremenu iščekivanja blagdana, kroz glazbu koja stvara osjećaj topline.
Jedan od najvažnijih predstavnika romantizma u glazbi, Robert Schumann (1810.-1856.), ujedno je i tvorac veličanstvenog opusa klavirskih skladbi, koje se ističu kao najcjelovitiji dio njegovog kompletnog stvaralaštva, pokazujući sva lica njegove romantične, strastvene naravi. Do vremena kada je napisao Arabesku op. 18, 1839. Schumann se već upustio u zakučaste vode dugih ciklusa za klavir, poput Simfonijskih etida ili Kreisleriane, koji su svojom formom i slojevitošću nadilazili sadržaj uobičajen u skladbama za klavir. Velike skladbe nekonvencionalnih oblika, koje su nastajale u tom periodu, bile su odraz njegovih unutarnjih previranja, predstavljajući do danas vrhunce romantizma, ali svojevremeno predstavljale su i velik izazov za ondašnju publiku. U nježnoj Arabeski, dijelom pod utjecajem Clare, tada još Wieck, ali uskoro Schumann, kojom će se nakon godina protivljenja njezinog oca napokon vjenčati 1840., Schumann pojednostavljuje svoj glazbeni jezik i stvara djelo pitko i jednostavno, ali zbog toga nimalo banalnije od spomenutih većih skladbi. Arabeska je građena na jednoj temi, punoj lirske mekoće, u kojoj sam Schumann, unatoč svojim uvjerenjima, nije odolio biti pjevan i lepršav. Ali skladna tema nosi svoju osobitost u suptilnom kretanju melodije i harmonijskim promjenama, gonjena nježnom ali upornom igrom figuracija u lijevoj ruci i nestrpljivim punktiranim ritmom. U svoja tri ponavljanja, ona dobiva nova značenja, obojena umetnutim epizodama drugačijeg karaktera, skladanima u molu.
U svom stvaralaštvu za klavir, Johannes Brahms (1833.-1897.) nasljednik je Roberta Schumanna, ali i tradicije Bacha, Beethovena, Liszta i Chopina, donoseći sintezu njihovih postignuća u razvoju forme, motivskog rada, kao i nerijetko poetsko-literarne ideje u pozadini djela, te nadilazeći uobičajenu salonsku ili virtuozno-koncertantnu koncepciju pijanističke glazbe 19. stoljeća. Nastale 1854. i posvećene prijatelju Juliusu Ottu Grimmu, Balade op. 10 imaju u pozadini poetsku ideju: prva od četiri balade, skladana u d-molu, Andante, nadahnuta je škotskom baladom Edward u njemačkom prijevodu Johanna Gottfrieda Herdera, koja donosi mračnu priču majke i sina, koji na majčin poticaj ubija oca – balada takvog žanra nije bila neuobičajena u to vrijeme, a Brahms polako raspliće teme majke i sina, u refleksivno-narativnom stilu, tvoreći razvedenu tonsku poemu za klavir, čija je tekstura nalik orkestralnoj. Naredne tri balade, Andante u D-duru, Allegro u h-molu i Andante con moto u H-duru – iako za njih Brahms ne pruža programske smjernice – kao da nastavljaju nit prve balade, donoseći i dalje refleksivne odjeljke, snažne dramske vrhunce, atmosferu nabijenu iščekivanjem, dinamičkim kontrastima, s povremenim snažnim reminiscencijama na prvu baladu. Tek u zadnjoj baladi Brahms uvodi novo raspoloženje, s melodijom koja kao da odaje počast Schumannovim solo pjesmama,. U njoj Brahms daje uputu da se svira „s vrlo intimnim osjećajem, ali ne naglašavajući melodiju pretjerano“ (col intimissimo sentimento, ma senza troppo marcare la melodia), što daje uvid u samu srž Brahmsova stila, koji i u najvirtuoznijim odlomcima nosi pečat intimnosti i refleksivnosti.
Među najboljim pijanistima svoga vremena, ujedno skladatelj koji je osim veličanstvenog opusa za klavir, skladao i simfonijska i operna djela, te velik opus solo-pjesama, Sergej Rahmanjinov (1873.-1943.) ujedno je i jedan od posljednjih velikih izdanaka ruskog romantizma, koji, nastavljajući tragom Čajkovskoga, Rimski-Korsakova i drugih ruskih skladatelja, pronalazi vlastiti jezik izražene lirske kvalitete, izražajnosti, crpeći nadahnuće i iz ruske narodne i crkvene tradicijske glazbe. Među najranijim djelima su Morceaux de fantaisie, op. 3, koje sklada s 19 godina, pet skladbi u kojima je evocirao različita raspoloženja. Prva u nizu, Elegija u es-molu, introspektivnog je i melankoličnog ozračja i rapsodične forme, u čijem se slogu već jasno čuju natruhe širokog, razvedenog pijanističkog stila koji će obilježiti Rahmanjinovljeva zrelija djela.
Njegovi preludiji za klavir solo okupljeni su u dva velika opusa, opusu 23 iz 1903. godine koji broji 10 preludija, skladanih u različitim tonalitetima, dok je u opusu 32, koji je nastajao u narednim godinama i dovršen 1910. godine, napisao još 13 preludija, koji – ako im se pridruži i prvi preludij u cis-molu op. 3 iz 1892. godine - odaju njegovu želju da po uzoru na prijašnje zbirke preludija Bacha i Chopina, dovrši preludije u svim tonalitetima. Preludij u D-duru, op. 23. br. 4 donosi melodiju koja se gradi iz jedne prepoznatljive geste, motiva građenog na izdržanim tonovima, tvoreći polagani neprekidni tijek, praćen mekom figuracijom koja se širi oko melodije. Središnji dio donosi odvajanje od toga tijeka i razvijeni uzlet u akordima, da bi se u završnom dijelu vratila iznova tema, obogaćena polifonim kretanjem i povratkom figuracije u lijevu ruku.
Jedan od vodećih skladatelja romantizma, ujedno najveći virtuoz svoga vremena, Franz Liszt (1811.-1886.), tvorac je mnogih inovacija u glazbi: osim kao veliki inovator pijanističke tehnike, kojom je očaravao publiku diljem Europe na svojim recitalima, bio je inovator glazbene forme, te jedan od najznačajnijih skladatelja programske glazbe, koji je s lakoćom izvanglazbene ideje mogao pretočiti bilo u svom veličanstvenom klavirskom opusu, bilo u simfonijskim pjesmama ili velikim simfonijskim i oratorijskim djelima. Jedan od najznačajnijih njegovih pijanističkih ciklusa, nazvan Années de pèlerinage (Godine hodočašća), donosi impresije s njegovih putovanja, sabrane u tri različite suite (odnosno godine), koje donose sukus njegova stila i prikazuju njegovo stvaralaštvo u različitim fazama. Iz Prve godine: Švicarska, koja pripada još uvijek njegovom mladenačkom razdoblju, dopire skladba Vallée d'Obermann (Dolina Obermanna), šesti u nizu briljantnih komada ove suite, a nadahnut je romanom Étiennea Piverta de Senancoura, čiji tugaljivi junak pronalazi mir okružen prirodom švicarske doline, koja ne predstavlja stvarno mjesto, nego prije emocionalni krajolik koji Liszt dočarava počevši mračnom temom, koja se razvija u strastvenu, potom optimističnu, dosežući svijetli C-dur na kraju.
Poloneza je jedan od žanrova koji se vezuju uz ime Frédérica Chopina (1810.-1839.) – prva njegova skladba koju je napisao sa sedam godina bila je poloneza, njegovo prvo objavljeno djelo bila je također poloneza (u g-molu iz 1817.), a također je i njegov najraniji sačuvani autograf zapis poloneze (one u As-duru, objavljene 1902.). I posljednje djelo ovog pijanističkog velikana 19. stoljeća za klavir solo je Polonaise-Fantaisie op. 61, napisana 1846. Već od prvih radova, koje piše po dolasku u Pariz, poloneza za Chopina nije predstavljala samo ples u kojem do izražaja dolazi virtuoznost, već je odisala pravim ponosom i sjajem, kao i tužnim reminiscencijama na sudbinu Poljske pod ruskom vladavinom. Herojski karakter, grandioznost i pompu u posljednjoj Polonaise-Fantaisie op. 61 Chopin želi transformirati u nešto novo, neistraženo. On prepoznatljive ritmove, nalik konjaničkoj procesiji, omata rapsodičnim improvizacijskim karakterom i melankolijom gotovo nespojivom s primarnim karakterom poloneze, uvodeći dozu kontradiktornosti u samo tkivo glazbe. Skladba je to na kojoj je, kao što se vidi po opsežnim skicama, Chopin puno radio, nastojeći stvoriti novi stil, koji muzikolozi nazivaju njegovim „posljednjim“ stilom. Isprva, možda upravo zbog tih kontradiktornosti unutar skladbe, djelo je ostalo na marginama Chopinova stvaralaštva, ali polako je pobuđivalo sve više interesa i steklo gotovo kultni status u izvedbama velikih pijanista 20. stoljeća.
Antonio Di Cristofano diplomirao je klavir 1986. na Konzervatoriju “L. Cherubini” u Firenci. Nastupao je kao solist s brojnim orkestrima, među kojima su različiti talijanski komorni i simfonijski orkestri, Češka filharmonija, Jeruzalemski simfoničari, Wiener Mozart Orchester, Toronto Sinfonia, Filharmonija iz Montréala, Državni orkestar iz Meksika, Kaerntner Sinfonieorchester, Radijski orkestar iz Bukurešta, Istanbulski komorni orkestar, Slovačka filharmonija, New York Chamber Players, Simfoničari iz Sao Paola, Dubrovački simfonijski orkestar te Orkestar La Scale iz Milana.
Koncertirao je na vodećim festivalima i u važnim dvoranama diljem Europe, Amerike i Azije, uključujući Teatro Verdi u Firenci, Festival dei Due Mondi, Enescu Festival, Carnegie Hall u New Yorku, Dvorane Smetana i Dvořák u Pragu, Čajkovski konzervatorij u Moskvi, Glenn Gould Studio u Torontu, te na turnejama u Japanu, Kini i Južnoj Koreji.
Snimio je nekoliko albuma za izdavače Velut Luna i Millenium, uključujući Encores. Često je član žirija međunarodnih pijanističkih natjecanja (Madrid, Moskva, Valencia, Monterrey, Gdansk, Novi Sad, Hong Kong, Malmö, Aachen, Cleveland) te vodi majstorske tečajeve u konzervatorijima i sveučilištima diljem svijeta.
Tri je puta nagrađen priznanjem Paul Harris Fellow Rotary Cluba. Gostujući je profesor na Konzervatoriju u Xiamenu (Kina) i na ljetnoj akademiji Orpheus u Beču, a 2018. dobio je nagradu “Grifone d’Oro” grada Grosseta.
