Kazalište PlayDrama
Hrvoje Korbar: “DALMATINSKA KUHINJA”
redatelj / dramaturg: Hrvoje Korbar
igraju: Nadežda Perišić Radović, Zdravko Vukelić
scenografkinja: Paola Lugarić Benzia
skladatelj: Matko Botić
majstor svjetla i tona: Zrinko Mužić
Riječ redatelja:
Obiteljski ili kuhinjski stol prva je pozornica s kojom se susrećemo u životu. Njegovi dobro čuvani rituali, ustaljeni raspored sjedenja, stolnjaci, ubrusi, posuđe i servisi scenografija su koja se prenosi kroz generacije obitelji, pojedini zapleti se repetitivno odigravaju svake nedjelje, razgovori naizgled ne vode nikamo, uloge su nam unaprijed dodijeljene i od njih je teško pobjeći. Glavni junak svakog objeda je brižno pripravljeno jelo, koje govori o nama, o našem identitetu, o našem odnosu prema životu („hranimo se da bismo živjeli, ali hranimo se da bismo i uživali“), društvenom statusu, slici koju o sebi želimo stvoriti i njegovati. Hrana je umjetnost, hrana je sjećanje, hrana je ljubav.
A sve to ima i svoj tekst - kuharice, koje su dugo bile marginalizirane smatrajući se trivijalnim, svakodnevnim, pomoćnim i naravno - ženskim tekstovima. Prva među njima je „Dalmatinska kuhinja“ Dike Marjanović Radica, knjiga koja je dostigla kultni status i postala kanon regionalne kuhinje, ali i mnogi drugi tekstovi o hrani, njezinoj povijesti, kulturi jedenja i njezinim neprestanim dinamičnim promjenama. Jer hrana je, baš kao i identitet, dinamična, fluidna, nezaustavljiva. „Kuhanje je umjetnost, slična kiparstvu, slikarstvu i muzici, samo ga treba prihvatiti s ljubavlju i zanosom“, stoji na početku Radičine knjige. Dodat ćemo samo - i kazalištu. Jer uostalom, što razlikuje spremanje dobrog objeda od spremanja jedne dobre kazališne predstave?
Hrvoje Korbar: “DALMATINSKA KUHINJA”
redatelj / dramaturg: Hrvoje Korbar
igraju: Nadežda Perišić Radović, Zdravko Vukelić
scenografkinja: Paola Lugarić Benzia
skladatelj: Matko Botić
majstor svjetla i tona: Zrinko Mužić
Riječ redatelja:
Obiteljski ili kuhinjski stol prva je pozornica s kojom se susrećemo u životu. Njegovi dobro čuvani rituali, ustaljeni raspored sjedenja, stolnjaci, ubrusi, posuđe i servisi scenografija su koja se prenosi kroz generacije obitelji, pojedini zapleti se repetitivno odigravaju svake nedjelje, razgovori naizgled ne vode nikamo, uloge su nam unaprijed dodijeljene i od njih je teško pobjeći. Glavni junak svakog objeda je brižno pripravljeno jelo, koje govori o nama, o našem identitetu, o našem odnosu prema životu („hranimo se da bismo živjeli, ali hranimo se da bismo i uživali“), društvenom statusu, slici koju o sebi želimo stvoriti i njegovati. Hrana je umjetnost, hrana je sjećanje, hrana je ljubav.
A sve to ima i svoj tekst - kuharice, koje su dugo bile marginalizirane smatrajući se trivijalnim, svakodnevnim, pomoćnim i naravno - ženskim tekstovima. Prva među njima je „Dalmatinska kuhinja“ Dike Marjanović Radica, knjiga koja je dostigla kultni status i postala kanon regionalne kuhinje, ali i mnogi drugi tekstovi o hrani, njezinoj povijesti, kulturi jedenja i njezinim neprestanim dinamičnim promjenama. Jer hrana je, baš kao i identitet, dinamična, fluidna, nezaustavljiva. „Kuhanje je umjetnost, slična kiparstvu, slikarstvu i muzici, samo ga treba prihvatiti s ljubavlju i zanosom“, stoji na početku Radičine knjige. Dodat ćemo samo - i kazalištu. Jer uostalom, što razlikuje spremanje dobrog objeda od spremanja jedne dobre kazališne predstave?
