PIANO LOOP 2023.
Natalia Trull, klavir
Johann Sebastian Bach: Fantazija u c-molu, BWV 906
Wolfgang Amadeus Mozart: Fantazija u c-molu, KV 475
Ludwig van Beethoven: Fantazijau g-mou, op. 77
Franz Liszt: Fanatazija i fuga na temu BACH, S 529/2
…
Robert Schumann: Davidsbündlertänze op. 6
O GLAZBI
Već u renesansi javlja se fantazija kao instrumentalna kompozicija čiji oblik i nastanak izviru iz čiste fantazije i umijeća autora koji je stvara. Napisao je tako Luis de Milán 1536. godine. Taj princip zadržao se i dalje kroz stoljeća, iako su stilske karakteristike mogle varirati od sasvim slobodno oblikovane forme do onih skladanih u striktnom kontrapunktu. Zajednička im je odsutnost teksta i potpuna sloboda inspiracije. Do vremena Johanna Sebastian Bacha (1685.-1750.) fantazija je prošla kroz različite faze, kao temeljni kontrapunktski oblik krajem 16., poprimajući tijekom 17. stoljeća različite karakteristike u različitim zemljama, popularna na lutnji, violi, virginalu, orguljama itd. Sloboda forme i smjelost u harmoniji i modulacijama, sloboda ritma, tempa, kao i virtuoznost instrumentalnog pisanja bile su osnovne karakteristike fantazije. Bach je skladao petnaest poznatih fantazija, koristeći u njima imitacijsku polifonu tehniku i kombinirajući u njima elemente drugih žanrova, poput toccate ili preludija i često ih kombinirajući s fugama. Fantazija u c-molu BWV 906 nalik je sonati tog vremena. Nastala je pretpostavlja se između 1728.-1730. i u njoj Bach istražuje novi galantni odnosno empfindsam stil kojim su pisali njegovi sinovi. Pripadajuća fuga ostaje nedovršena. Fantazija u c-molu KV. 475 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.) jedno je od remek-djela žanra. Premda nije težio, poput C. P. E. Bacha slobodnoj improvizaciji kao ni prenaglašenim kontrastima u harmoniji, melodiji ili izrazu, koji su oduševljavali poklonike osjećajnog stila, Mozart u ovoj Fantaziji (koja je trebala biti izvođena kao uvod u Sonatu u c-molu KV. 457) pogađa raspoloženje fantazije, premda koristeći vrlo umjerena sredstva. Kontrasti ipak postoje između četiriju odjeljaka Adagio, Allegro, Andantino i Più Allegro , ali su oni umetnuti u sveudilj blagi protok skladbe, koji polako raste prema dramatičnijim tonovima posljednjeg dijela skladbe. Fantazija u c-molu objavljena je u prosincu 1785. zajedno s Klavirskom sonatom u c-molu, pod nazivom Fantaisie et sonate pour le forte-piano, op. 11.
Fantazije Ludwiga van Beethovena (1770.-1827.) na osebujan način zadržavaju vezu s tradicijom i raskidaju je. Njegova Fantazija u g-molu, op. 77 u jednom stavku s kontrastnim tempima i figuracijama ukazuje na veze s osjećajnim stilom C.P.E. Bacha, što je jasno od samog početka, kada se nakon što se naglo surva forte pasaža i odmah smiri u adagio melodiji. Vrlo brzo slijedi nova mirna tema, opet isprekidana brzim silaznim šesnaestinkama. Beethoven je bio legendarno vješt i nadaren improvizator, bio je to dio njegova talenta, kojem su se divili suvremenici. Fantazija op. 77 svjedoči o tome, sastavljena od različitih fragmentiranih tema i niza epizoda različitog karaktera, koje su često zaigrane i gotovo na rubu banalnosti, da bi se raspoloženje odjednom promijenilo u dramsko, nabijeno osjećajnom snagom. Različite niti kompozicije Beethoven vješto - i duhovito - spaja, uvodeći na samom kraju kompozicije silaznu pasažu, istu onu s početka skladbe.
Jedan od najuobičajenijih romantičnih žanrova bila je fantazija na temu, često opernu, u kojoj je prednjačio Franz Liszt (1811.-1886.), skladajući fantazije, reminiscencije, transkripcije na teme više od stotine drugih skladatelja. Nešto drugačija od tog žanra je Fantazija i fuga na temu B-A-C-H, S 529/2, originalno skladana za orgulje 1855. koju Liszt sam transkribira za klavir. Ponesen renesansnom Bachove glazbe koju je predvodio Mendelssohn, Liszt uzima temu B-A-C-H (na koju je skladao i sam Bach), te u dubokom registru u oktavnom pomaku počinje djelo zakučaste kromatske harmonije i masivnog zvuka, koje se razmata kroz niz odjeljaka kojima konstantno dominira, obojen različitim harmonijskim bojama, uvijek isti motiv. Umjesto grandioznog finiša, nakon nekoliko minuta maštovitih gromoglasnih tremola, širokih akorda, isprepletenih oktavnih pomaka i arpeggia po cijeloj klavijaturi, ponovno zazvuče misteriozni upitni tonovi glavnog motiva, ali tada ipak finalni taktovi donose gromoglasan finale i modulaciju u B-dur.
Osim glazbe, cijelog života Robert Schumann (1810.-1856.)osjećao je i snažno nagnuće prema književnosti, okušavši se i sam u pisanju pjesama, dramskih fragmenata, biografskih skica slavnih skladatelja, kritika i eseja. Njegova mašta na ovom području igrala je veliku ulogu u njegovom glazbenom stvaralaštvu, a svoje interese razvijao je pod snažnim utjecajem pjesništva J. P. F. Richtera, poznatog pod pseudonimom Jean Paul. Ekstravagantne metafore, fantastične digresije, neobični likovi, sve to privlačilo je maštu Schumanna i utjecalo na razvoj njegovog unutrašnjeg svijeta tijekom formativnih godina. U ranim dvadesetima oduševio se pisanjem E. T. A. Hoffmanna, u kojem ga je privukao spoj realnosti i fantazije. Tada razvija ideju o svom dvojniku, odnosno likovima koji predstavljaju različite aspekte njegove ličnosti, ali i druge ljude iz njegova okruženja – Meister Raro bio je njegov učitelj Wieck, Clara je bila Cilia; njima su se u njegovom dnevniku pridružili zamišljeni likovi Florestan – improvizator, osoba koja ima aspiracije postati virtuoz, i Eusebius, povučeni klerik (utemeljen na liku Sv. Euzebija ispovjednika). Desetak godina kasnije, neki od tih zamišljenih likova, kao i neke stvarne osobe postat će dijelom glazbenog društva Davidsbund, koje Schumann osniva po uzoru na slična glazbena društva, koja su težila uzvišenoj umjetnosti u kojoj nije bilo mjesta za osrednjost. Dijelom stvarna, dijelom zamišljena skupina provlačila se kao crvena nit u njegovim dnevnicima, a uskoro, krajem 1833. i početkom 1834. godine, je svoje tekstove Der Davidsbündler objavio u listu Der Komet, da bi nešto kasnije osnovao vlastitu publikaciju, Neue Zeitschrift für Musik. Tijekom narednih nekoliko godina nastaje nekoliko djela, u kojima ulogu imaju Florestan i Eusebius, Karneval, čiji stavci su glazbeni portreti osoba koje je poznavao, poput Clare Wieck, njezina oca, Paganinija, Chopina, likova iz commedie del'arte, ali koja je bila posvećena njegovoj tadašnjoj ljubavi, Ernestini von Fricken. Nakon što se zaljubi u Claru Wieck 1835., za nju sklada sonatu koju joj posvećuju Florestan i Eusebius.
Kada se nakon niza nedaća napokon 1837. godine zaruči s Clarom, samo tjedan dana kasnije počinje rad na Davidsbündlertänze op. 6. Clara je bila njegova muza, skladajući na temu uzetu iz mazurke koja je dio njezinih Soirées musicales. Njezino ime je, kako smatraju neki pisci, upisano u notni tekst poput šifre, u nekoliko plesova, pomoću tzv. Kryptographika, koji je Schumann navodno koristio. Niz sadrži 18 plesova, zapravo dijaloga o ondašnjoj glazbi između Florestana i Eusebiusa, i smatra se jednim od najboljih Schumannovih djela za klavir.
BIOGRAFIJA
Natalia Trull rođena je u Sankt Peterburgu, gdje je počela studirati klavir, na tadašnjem Lenjingradskom konzervatoriju, u klasi T. Rumševiča. 1974. nastavlja studij na Moskovskom državnom konzervatoriju, gdje su njezini profesori bili Ya. Zak i M. Voskresenski. Usavršava se na Lenjingradskom konzervatoriju pod vodstvom profesora T. Kravčenka.
Natalia Trull laureatkinja je niza međunarodnih pijanističkih natjecanja: Pijanističko natjecanje u Beogradu (1981. osvaja Prvu nagradu), na Međunarodnom natjecanju Čajkovski (Moskva, 1986., osvaja Drugu nagradu), na Međunarodnom natjecanju Monte Carlo (Monaco, 1993., osvaja Grand Prix).
Godine 1981. počinje svoju bogatu pedagošku karijeru, postavši asistenticom T. Kravčenka na Lenjingradskom konzervatoriju. 1984. dobiva vlastitu studentsku klasu, a istovremeno djeluje kao profesorica klavira na Specijalnoj glazbenoj školi Lenjingradskog konzervatorija. 1988. odlazi u Moskvu i počinje s radom na Moskovskom državnom konzervatoriju, kao asistentica M. Voskresenskog. Docentica postaje 1995. godine, a 2004. dobiva titulu Posebne profesorice klavira, a od 2007. godine djeluje na Posebnom odjelu za klavir, koji vodi V. Gornostaeva.
Solistički je nastupala je sa s nizom renomiranih međunarodnih orkestara: Londonskim simfoničarima, Filharmonijom iz Los Angelesa, Orkestrom Tonhalle iz Züricha, Simfonijskim orkestrom Monte Carla, itd., te sa svm najvažnijim ruskim orkestrima. Surađivala je s vodećim dirigentima, kao što su: Raphael Frühbeck de Burgos, Raymond Leppard, Jean-Bernard Pommier, Eri Klas, Vasilij Sinajski, Genadij Roždestvenski, Juri Temirkanov, Ivan Spiller, Vladimir Fedosejev, Arnold Kats i niz drugih.
Njezin repertoar uključuje više od pedeset koncerata, od kojih je znameniti Čajkovskijev Koncert za klavir u b-molu pijanistica izvela više od stotinu puta, na različitim koncertima u najuglednijim dvoranama diljem svijeta. Najzapaženija njezina izvedba ovog djela bila je u glasovitom Hollywood Bowlu, pod ravnanjem Erija Klasa s Filharmonijom iz Los Angelesa, te u dvorani Suntory s Tokijskom filharmonijom pod ravnanjem Koizumija Kazuhira. Njezine su izvedbe hvaljene zbog sveobuhvatnosti glazbene interpretacije, prepoznatljive i jedinstvene osobnosti i tehničkog majstorstva kojim predstavlja raznolik repertoar. Česta je gošća predavačica u SAD-u, Japanu, Italiji, Njemačkoj, Južnoj Americi. Uz mjesto profesorice na Moskovskom konzervatoriju Čajkovski, gostujuća je profesorica na Europskoj glazbenoj akademiji Como u Italiji.
