PIANO LOOP 2023.
Aljoša Jurinić, klavir
Frédéric Chopin:
Nokturno br. 1 u h-molu, op. 9
Sonata br. 3 u h-molu, op. 58
Allegro maestoso
Scherzo: Molto vivace
Largo
Finale: Presto non tanto
…
Balada br. 4 u f-molu, op. 52
Četiri mazurke, op. 30
Scherzo br. 4 u E-duru op. 54
O GLAZBI
U stvaralaštvu Frédérica Chopina (1810.-1849.) možda je najpotpunije sadržana bit pijanističke tradicije romantizma i utjelovljene više nego kod drugih skladatelja sve izražajne i tehničke karakteristike tog instrumenta. Njegova briljantna tehnika, zanimljiv i inovativan način promišljanja forme, nova i drugačija harmonijska rješenja i nadasve talent za melodiju, spajaju se u opus – posvećen gotovo isključivo instrumentu klavira, koji je u cijelosti konzistentan u rijetko dosegnutoj kvaliteti i tvori samu krunu cjelokupne pijanističke literature. Chopin do savršenstva dovodi umjetnost minijature, u žanrovima mazurke, nokturna, etide i valcera, unoseći u kratke forme salonske glazbe kompleksnost i profinjenost kakve nadilaze njihovu uobičajenu svrhu. U njima je stilizirao plesni idiom i foklorni, slavenski princip, posebno u mazurkama i polonezama. Dekoracije i ornamentacije, čiji je korijen u talijanskoj vokalnoj glazbi, kadencama i fioriturama pjevačkih koloratura, davale su tipičnu slatkoću njegovim nokturnima i lirskim odjeljcima njegovih opsežnijih skladbi. Tehničke izazove osmišljavao je u svojim etidama, ali bravuroznost njegova zrelog stila razlikuje se od drugih virtuoznih pijanista-skladatelja toga doba, stavljajući naglasak na dinamičko sjenčenje i jedinstvenu vrstu kontrapunkta koja karakterizira njegov klavirski slog.
Nokturna su bila među prvim kompozicijama koje Chopinu donose priznanje. Kao žanr, nokturna je afirmirao John Field a preuzeli ih neki drugi ranoromantični skladatelji, među kojima i hrvatski skladatelj Ferdo Livadić. Ali je Chopin učinio nokturno novom kategorijom imaginacije i lirske izražajnosti na klaviru. Jasno je to već od prvih opusa nokturna, kao što je op. 9. br. 1 u b-molu, u kojem ustanovljuje tip kompozicije elegantnih proporcija, ornamentiranog melodijskog pisanja i melankoličnog gorko-slatkog raspoloženja, koje prozilazi iz harmonijskih nijansi, alteracija i tonalitetnih odstupanja u kojima se priklanja čas molskom, čas toplijem, durskom bojanju.
Za razliku od relativno jednostavnih tekstura u ranim nokturnima, ritamska složenost različitih linija, koje u sebi sadrže ugrađene melodije i disonantan kontrapunkt, karakteriziraju njegova kasnija opsežnija djela, među kojima je i Sonata br. 3 u h-molu, op. 58. Ipak, kao i u ostalim dvjema sonatama za klavir, Chopin odaje svoje poštovanje prema tradiciji, poštujući četverostavačni raspored (uvodni allegro – scherzo ili menuet – spori stavak – završni allegro), kao i zadržavanje sonatnog oblika u prvom stavku. Iznad ovakvog plana javlja se moćan osobni Chopinov kasni stil, koji se prepoznaje u igri tehnikom imitacije, u pasažnim dijelovima prvog stavka, u suzdržanoj liričnosti druge teme prvog stavka, ili u dirljivoj ljepoti trećeg stavka, čiji ritam podsjeća na koračnicu, u kojem Chopin strateški piše ornamentacije naglašavajući formu. Drugi i četvrti stavak ostvareni su kroz ritam, u kojem se izražava i oslobađa sva nakupljena napetost. Sonata je dovršena 1844. godine, a smatra se jednim od tehnički i glazbeno najtežih Chopinovih kompozicija.
U Chopinovom stvaralaštvu četiri Balade zauzimaju posebno mjesto: u njima ne samo da je opseg kompozicije veći, nego je forma slobodna, bez klasične strukture oblika, kako bi postigao poetsku, slobodnu kvalitetu žanra, koji dopire iz književnosti. Premda nemaju priču, one su zasigurno poticaj imale u poeziji Chopinova sunarodnjaka, Adama Mickiewicza, a Četvrta balada navodno u baladi Tri brata Budrysa, u kojoj otac šalje tri sina da pronađu blago, a oni se vraćaju s nevjestama iz Poljske. Četvrta je balada plod bogatog stvaralačkog razdoblja kasnih godina, u kojima Chopin traga za savršenstvom, a njegov proces rada postaje sporiji, teži, istražujući nove kvalitete zvuka, koje još nije iscrpio. Smatra se remek-djelom 19. stoljeća, u kojem Chopin doseže krajnju sofisticiranost oblika i pogađa cilj glazbenim idejama, koristeći narativne tehnike balade, gradeći međuigru karakterističnih tema – glavnih aktera balade, koristeći suptilan ali sveprisutan kontrapunkt, te stvarajući moćnu dramu na širem planu ne samo raspodjelom glazbenog oblika (koji je udaljena transformacija sonatnog oblika), nego i odnosom korištenih tonaliteta. U njoj se javljaju elementi manjih omiljenih Chopinovih žanrova, poput sporog valcera prve teme, ili barkarole – koja ga počinje intrigirati tek u zreloj dobi, a javlja se u pastoralnoj drugoj temi.
Mazurke su tokom čitavog Chopinova života imale posebno mjesto. U njima je, možda čak više nego u drugim kompozicijama, izražavao svoje najdublje, najintimnije osjećaje. Skladao ih je ukupno šezdeset dvije, pridajući ovom seoskom plesu paletu najrazličitijih osjećaja, izražavajući u ritmu mazurke sve, od melankolije do veselja, čemu je pogodovala i sama priroda tog plesa, s naglim promjenama raspoloženja. Prva mazurka u c-molu, od Četiri mazurke, op. 30, objavljene 1837., odlikuje se bogatom harmonijom i zaigranom, rustikalnom melodijom, s nizom accacciatura i naglascima druge dobe. Dinamički obrati, kao i kontrasti raspoloženja, između tragičnog i optimističnog, ono su na čemu je građena dramatika druge mazurke u h-molu, dok treća u Des-duru, zbog svojih punktiranih ritmova i melodije u paralelnim tercama, odiše ciganskim ozračjem. U četvrtoj mazurki skladanoj u cis-molu, osjeća se u nizu karakteristika srodnost sa trima prethodnima iz opusa, dok srednji dio donosi melodiju izrazito poljskih nacionalnih obilježja.
Chopinova Scherza imaju puno zajedničkog s Baladama, a posljednji Četvrti scherzo u E-duru, op. 54, nastaje istog ljeta 1842. u Nohantu, kao i Četvrta balada. Jedini je u duru od četiri scherza i raspoloženjem uglavnom vedar. Traži prpošnost i bezbrižnost u pristupu, ali ujedno je sve samo ne lagan i smatra se najtežim od sva četiri. Iako Chopinova Scherza imaju malo veze s konvencionalnim poimanjem žanra Beethovena ili Mendelssohna, u njihovoj je osnovi element kontrasta, koji se ovdje ogleda u trodijelnoj formi A-B-A, sa središnjim triom u cis-molu, kao i u kontrastno raspodijeljenim frazama, čiju je hirovitost i briljantnost pravo umijeće ostvariti.
BIOGRAFIJA
Aljoša Jurinić (Zagreb, 1989.) je svoj najveći međunarodni uspjeh ostvario 2012. pobijedivši na uglednom Pijanističkom natjecanju Robert Schumann u skladateljevu rodnom gradu Zwickauu. Godine 2015. bio je finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja Fryderyk Chopin u Varšavi. Laureat je Natjecanja kraljice Elizabete 2016. godine u Bruxellesu i finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Leedsu 2018. godine.
Dobitnik je svih vodećih nagrada za mlade glazbenike u Hrvatskoj, od kojih se ističu Mladi glazbenik godine po izboru Zagrebačke filharmonije (2012) i Nagrada Ivo Vuljević (2010); pobjednik je Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić u Samoboru (2013) i Tribine Darko Lukić (2015). Dobitnik je Godišnje nagrade Vladimir Nazor za 2015. i Nagrade Milka Trnina za 2017. godinu.
Nastupao je kao solist i uz pratnju orkestra na renomiranim pozornicama kao što su Carnegie Hall (New York), Musikverein (Beč), Salle Cortot (Pariz), Gasteig (Munchen), Tokyo Opera City Concert Hall, Osaka Symphony Hall, La Sala Verdi (Milan), BOZAR (Brussels), Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (Zagreb) i Kolarac (Beograd), te na važnim festivalima, uključujući Serate Musicali (Milano), Chopin and His Europe (Varšava), Chopin Festival (Nohant), From Easter to the Ascension (Tbilisi), Kijevske ljetne večeri, Chopin Festival (Mariánské Lázně), International Keyboard Institute Festival (New York), Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, i drugima. U 2018. i 2019. na turnejama u Kini održao je niz solističkih koncerata, u 2019. predstavio se u Japanu.
Nastupio je s nizom orkestara kao što su Varšavska filharmonija, Simfonijski orkestar Berlinskoga radija, Hallé orkestar, Nacionalni orkestar Belgije, Kraljevska flamanska filharmonija, Valonski komorni orkestar, Filharmonija Plauen-Zwickau, Filharmonija Brno, Zagrebačka filharmonija, Sarajevska filharmonija, Kosovska filharmonija, Simfonijski orkestar Radio-televizije Srbije, i drugi. Među brojnim dirigentima s kojima je surađivao su Marin Alsop, Jacek Kaspszyk, Ivan Repušić, Thierry Fischer, Edward Gardner, Bojan Suđić, Paul Meyer, Daniel Smith i Leoš Svárovský.
Diskografija Aljoše Jurinića uključuje solo album, Chopin Alive, snimljen na recitalu posvećenom Chopinu, objavljenom u izdanju CristoforiumArta, CD set najistaknutijih izvedbi s natjecanja Kraljice Elizabete 2016., i njegovu izvedbu Klavirskog koncerta R. Schumanna na natjecanju Robert Schumann 2012. godine. Najnoviji album pod nazivom Correspondances objavio je 2020. u izdanju tvrtke KNS Classical, koji uključuje izvedbe Fantazije, op. 17 R. Schumanna i Dvanaest etida, op. 25 F. Chopina.
Na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru završio je pijanistički program najvišeg stupnja poslijediplomske koncertne izobrazbe (Konzertexamen) u klasi prof. Grigoryja Gruzmana (2014-2019). Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Rubena Dalibaltayana (2007-2012). Dvije godine studija proveo je na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi pok. prof. Noela Floresa (2009-2011), a potom tri godine usavršavanja na Scuola di Musica di Fiesole u Italiji u klasi glasovite Eliso Virsaladze (2011-2014).
Aljoša Jurinić je 2019. godine odlikovan ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
