Arkadij Volodos, klavir
Federico Mompou: Música callada
- Primer cuaderno – I. Angelico
- Primer cuaderno – II. Lent
- Cuarto cuaderno – XXVII. Lento molto
- Cuarto cuaderno – XXIV. Moderato
- Cuarto cuaderno XXV. (bez naziva)
- Segundo cuaderno – XI. Allegretto
- Segundo cuaderno – XV. Lento-plaintf
- Cuarto cuaderno – XXII. Molto lento e tranquilo
- Segundo cuaderno – XVI. Calme
- Primer cuaderno – VI. Lento
- Tercer cuaderno – XXI. Lento
- Cuarto cuaderno – XXVII. Lento
Franz Liszt: Balada br. 2 u h-molu S. 171
…
Aleksandar Skrjabin:
Etida br. 2 u fis-molu, op. 8
Etida br. 11 u b-molu, op. 8
Preludij br. 14 u es-molu, op. 11
Preludij br. 1 u H-duru, op. 16
Preludij br. 4 u es-molu, op. 16
Preludij br. 3 u H-duru, op. 22
Preludij br. 1 u b-molu, op. 37
Poème br. 1 – Masque, op. 63
Poème br. 2 – Étrangeté, op. 63
Poème br. 2 op. 71
Danse br. 2 – Flammes Sombres, op. 73
Sonata br. 10, op. 70
Vers la flamme, op. 72
O GLAZBI
Katalonski skladatelj Frederic Momopu (1893.-1987.), internacionalno poznat kao Federico Mompou, ostavio je iza sebe nevelik, ali vrlo originalan opus, čiji najveći dio čine klavirske minijature i solo pjesme. Iz rodne je Barcelone, prateći primjer niza španjolskih odnosno katalonskih skladatelja, otišao u Pariz 1911. godine. Tamo se mogao napajati na snažnom izvorištu međusobno prožetih utjecaja španjolske i francuske glazbe, odnosno španjolskog egzotizma, espagnolade, koji je u francuskoj glazbi imao posebno mjesto još od početaka 19. stoljeća. Krajem 19. stoljeća taj će se egzotizam na osobit način preliti natrag u španjolsku glazbu, kroz djelovanje Isaaca Albéniza, koji je, premda Katalonac, na temelju egzotičnog andaluzijskog folklora zasnovao španjolski nacionalni stil u glazbi. U Parizu Mompou ostaje sve do 1941., i premda introvertnog karaktera, aktivno sudjeluje u snažnom kreativnom razdoblju međuratnog Pariza, ostvarivši bliska prijateljstva s nizom umjetnika, među kojima su bili Francis Poulenc i slikar Joan Miró, s kojim kao Katalonac dijeli i neke prepoznatljive simbole koji dopiru iz katalonske kulture i folklora. Jedan od prvih poticaja za stvaralaštvo Mompou dobiva slušajući Fauréa, ali utjecaji Debussyja, Ravela i Satiea na njegov glazbeni jezik bili su snažniji. Jednostavnost svoga skladateljskog izričaja, koji je pomalo nalik Satieovoj estetici, Mompou u vlastitom stvaralaštvu naziva primitivista. Ipak, svaka od njegovih minijatura dorađena je do perfekcije. Katalonski folklor odražava se u ritmu i strukturi njegovih melodija, a katkad se čuju modusi i figuracije tipične za andaluzijsku regiju. Često su ga privlačila mistična, magijska raspoloženja, a tako je i u velikom opusu Música callada (u prijevodu „tiha“), koji okuplja u četiri bilježnice, cuaderni, i dvadeset osam stavaka, u kojima donosi niz mističnih, duhovnih raspoloženja. U njima se nadahnjuje stihovima Sv. Ivana od Križa (Juan de la Cruz), španjolskog katoličkog svećenika i mistika, čija se poezija smatra jednim od vrhunaca španjolske književnosti. Música callada nastajala je pomalo, tijekom desetak godina, od 1959.-1967., poput glazbenih misli, upisivanih katkad bez početne i završne taktne crte, izvirući iz tišine i opet ponirući u nju. Osim jedne iznimke, glazba je skladana isključivo na bijelim tipkama klavira, dinamike su piano, a prvi stavak, Angelico, ne sadrži nijednu taktnu crtu. Melodije, čiji je korijen u folkloru, jednostavne su, intervali često disonantni, tek rijetko se slažući u durski ili molski akord. Specifičan zvuk njegovih akorda, metalnog zvuka koji je isprva snažan, nalik zvonu, a odjek brz i mutan, zapravo je nešto na čemu je Mompou pomno radio, tražeći i pronašavši svoj akord, koji ga je podsjećao na zvuk zvona tvornice Dencausse, koju je posjedovao njegov djed. O svojoj Música callada Mompou je rekao: „Ova glazba nije ni prozračna ni svijetla. Ona je tek slab otkucaj srca. Ne želi odjekivati nadaleko, već joj je misija prodrijeti duboko u naše duše i u najtajnije predjele duha. Ova glazba je tiha (callada) jer je čujemo iznutra. Zatvoreno i suzdržano. Njezina je emocija tajna i ona poprima zvučni oblik odjekujući pod velikom hladnom kupolom naše usamljenosti. Nadam se da će nas moja Música callada, ovo novorođenče, približiti novoj toplini života i izrazu ljudskog srca, koje je uvijek isto ali se uvijek obnavlja.“
Jedan od vodećih romantičara i najvećih inovatora, koji je u svojim skladbama otkrivao nove smjerove imaginacije i uvodio mnoge nove tehničke ideje, glazbeni mislilac velike dubine koji je prošao životni i stvaralački put od ekstrovertne zvijezde koncertnih pozornica, do zrele, introspektivne duhovnosti, Franz Liszt (1811.-1886.), ostavlja jedan od najblistavijih, a ujedno i najdalekosežnijih i najosebujnijih opusa devetnaestog stoljeća. On i Chopin, kao dvije strane medalje pijanizma devetnaestog stoljeća, otkrivali su dubine umjetnosti klavira, koja će u njihovim opusima doseći neke od svojih najvećih vrhunaca. Iako je njihov odnos bio bremenit koliko uzajamnim divljenjem toliko i oprečnostima karaktera, Liszt će u godini Chopinove smrti, možda kao hommage Chopinu, objaviti svoju prvu baladu i okrenuti se još nekim žanrovima u kojima je Chopin ostavio svoj trajni pečat, poput poloneze, valcera i mazurke. Dok je prva direktan hommage Chopinu, u Drugoj baladi u h-molu, nastaloj 1853. Liszt se ne oslanja direktno na Chopinova djela. Skladbom dominiraju dvije teme: prva je žalosna melodija koja se valja nad uzburkanom kromatskom tutnjavom u donjem registru, a druga je nježna i prozračna, u posvemašnjem kontrastu prvoj temi. Nakon što se cijeli uvodni dio skladbe ponovi, kao iz nekog hira, za polustepen niže, postajući nijansu mračniji, javlja se koračnica iz koje raste melodija u rastavljenim oktavama epske dramske snage. Ona jenjava a iz nje se rađa opet nova nježna prozračna melodija, koja raspoloženjem podsjeća na drugu temu. Izmjena dramatičnih, uzburkanih ulomaka i nježnih, lirskih tema u ovoj baladi navodno je, kako prepričava Claudio Arrau, koji je učio od Listzova učenika, Martina Krausea, zapravo uglazbljenje mita o Afroditinoj svećenici Hero i mladiću Leandru, koji svake noći preplivava Helespont kako bi mogao biti s njom, dok se jedne noći ne utopi u oluji. Završni dio balade donosi rekapitulaciju dotadašnjih tema, u kojoj su one preobražene romantičnim, gotovo ekstatičnim raspoloženjem.
Način skladanja i glazbenog razmišljanja Aleksandra Skrjabina (1871.-1915.) prolazi velik razvojni put, naglo prekinut u zenitu iznenadnom bolešću i smrću. Od ranih skladbi duboko uronjenih u nasljeđe romantizma, posebno Chopina, do izlaska iz okvira tonaliteta, ali na sasvim osobit način, Skrjabin će – prije Stravinskog, koji će krenuti u avanturu glazbenih istraživanja svojim smjerom – osmisliti novi način glazbenog razmišljanja i novi zvuk, koji je bio usko povezan s izvanglazbenim idejama, odnosno njegovim neortodoksnim zanimanjem za sinesteziju i druge metafizičke doktrine koje je želio artikulirati glazbom, kao višim oblikom znanja, kroz koje se može otkriti prava stvarnost i otvoriti put ka transcendentalnom, božanskom. Tako je zapisao Boris de Schloezer, pišući o ruskim umjetnicima Srebrnog, predrevolucionarnog doba, među kojima se isticao Skrjabin, čiji je ideal bila ekstaza, odnosno čin stvaranja kojim se moglo postići stanje ekstaze. Skrjabin je svojim djelima želio slušatelju omogućiti putovanje na natprirodno uzvišeno mjesto postojanja kroz jezik simbola, u kojem su konvencionalnim glazbenim sredstvima dana nova značenja, tako što se na neobičan način izmiče tradicionalnim tonalitetnim postupcima.
Premda će se vremenom, već u srednjem periodu odbaciti neka očita obilježja romantizma, kao što su nazivi impromptu, mazurka, valcer, a svoje skladbe početi označavati kao poème, mnoge svoje tipične elemente skladanja će zadržati i rafinirati – poput omiljene trodijelne mjere, sumornih raspoloženja, uzlaznih melodija temeljenih na intervalu terce i dominantnih harmonija, koje podržavaju dosezanje ekstatičnog raspoloženja. Uvodi i element fantastike – prepoznatljiv u skladbi Étrangeté i allegro sekcijama Sonate br. 10. – koji je zapravo logičan razvoj nervoznih gesti njegovih ranijih skladbi. Znameniti Skrjabinov mistični akord, čiji tonovi dijelom počivaju na cjelotonskom nizu, a dijelom na ruskoj oktatonskoj ljestvici - koji je samo jedan od sličnih akorda na kojima Skrjabin zasniva svoje kasnije skladbe - pokazuje da Skrjabin stvara jedinstven harmonijski svijet, koji ima dodirne točke s impresionističkom harmonijom, kao i s kasnoromantičnim zvukom ruske glazbe odnosno Rimski-Korsakova, koji je često koristio oktatonski niz.
Skrjabinov prvi niz od Dvanaest etida, op. 8, dovršen 1894., u kojima mladi skladatelj donosi neku vrstu pijanističkog manifesta, pokazuju težnju ka snažnim tehničkim i emocionalnim naporima i još su uvijek pod utjecajem Chopina, kao i prijatelja Rahmanjinova. Fluidan ritam i orijentalno, egzotično okružje karakteriziraju Etidu br. 2, dok je Etida br. 11 melankolična, s melodijom nalik narodnoj pjesmi. 24 Preludija, op. 11 modelirani su po uzoru na Chopinove preludije, koji po kvintnom krugu obilaze 24 durska i molska tonaliteta. Ovaj niz preludija doveo je Skrjabina u središte glazbene pozornosti, nakon što ih je objavio 1897. godine. Njihov je nastanak plod oklade s prijateljem i izdavačem Mitrofanom Belyayevim, a nastajali su tijekom putovanja Europom, u različitim gradovima koje Skrjabin upisuje u note. Preludij br. 14, u neobičnoj 5/4 mjeri, nastaje u Dresdenu, a opisuje gorski potok u Basteiju dok se probija kroz stijene. U opusu 16 Skrjabin je već zašao u zrelost, njegov prvi preludij ovog opusa počiva na zadržanoj dominantnoj harmoniji, koja podržava melodiju prozračnu melodiju nad njom. Pukih dvanaest taktova četvrtog preludija iz op. 16 podijeljeno je u četiri trotaktne fraze, koje donose tužnu, gotovo klonulu melodiju iznimne ljepote. Preludiji op. 22 nastaju 1897. godine, a treći je skladan u stilu mazurke s karakterističnim ritamskim pomakom i figurama u melodiji. U opusu 37 prvi put će se čuti mistični akord, ali ne u prvom preludiju, koji je neveseo, tmuran solilokvij. Cijeli svijet Skrjabinovih poema ima prizvuk fantastičnog, prozračnog, nestvarnog, varljivog. Arabeske na kojima počiva glazba Deux poèmes op. 63 nastalog 1912. godine, vode nas u zavodljivi svijet vragolija i čarki; skladatelj od interpreta u drugoj poemi, Étrangeté, traži fausse douceur, lažnu slatkoću. Druga od Dvije poeme op. 71 nastale 1913. označena, En rêvant, avec une grande douceur (Sanjarenje, s velikom slašću), svojim izvijenim uzlaznim frazama svjedoči o Skrjabinovom pogledu na svijet. Dva plesa op. 73 pretpostljednji su Skrjabinov opus. Drugi, Flammes sombres, povezivao je s Danteovom scenom plesa palih duša, koje uživaju u svom zlu. Smatrao je da je to varljiva glazba… koja graniči s crnom magijom, čija je erotika nezdrava, a orgije su to mrtvih tijela. Sonata br. 10, op. 70 posljednja je Scriabinova sonata. Opisao ju je kao svijetlu, radosnu, ovozemaljsku. U njoj odjekuje ljeto 1913. provedeno na imanju Petrovskaje, evokacije insekata, koje je Skrjabin zamišljao kao manifestacije ljudskih emocija. Nakon mirnog prologa, slijedi blještavi Allegro, vizija svjetla, koje se manifestira u mnogim trilerima koji dominiraju sonatom i šire se u klastere zvuka zasljepljujućeg svjetla, vodeći ka finalnom treperavom plesu, a posljednji taktovi opisuju mir šume. Vers la flamme op. 72 je jedna od najpoznatijih kasnih Skrjabinovih skladbi, u kojoj plamen ima posebnu simboliku – plamen je ocean vatre, prikazan kroz uzlazni niz polustepena i cijelih stepena, čija harmonija počiva na mističnom akordu. Naziv skladbe govori o uništenju zemlje u plamenu, kojem vodi konstantno gomilanje topline.
BIOGRAFIJA
Volodos ima sve - maštu, strast i fenomenalnu tehniku - da svoje zamisli provede na klaviru. Njegova neograničena virtuoznost, u kombinaciji s jedinstvenim osjećajem za ritam, boju i poeziju, čini Volodosa pripovjedačem intenzivnih priča i beskonačnih svjetova!
Rođen u Sankt Peterburgu 1972., Arkadij Volodos započeo je glazbeni studij satovima iz pjevanja i dirigiranja. Počeo je ozbiljno učiti kao pijanist tek 1987. na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu, prije nego što je nastavio napredne studije na Moskovskom konzervatoriju kod Galine Egiazarove, te u Parizu i Madridu.
Od svog debija u New Yorku 1996., Volodos je nastupao diljem svijeta na recitalima te s najeminentnijim orkestrima i dirigentima. Radio je, između ostalih, s Berlinskom filharmonijom, Izraelskim filharmonijskim orkestrom, Orkestrom Philharmonia, Njujorškom filharmonijom i Münchenskom filharmonijom, Kraljevskim orkestrom Concertgebouw, Dresden Staatskapelle, Pariškim orkestrom, Leipziškim Gewandhaus orkestrom, Orkestrom Tonhalle iz Züricha, Bostonskim i Čikaškim simofnijskim orkestrima, surađujući s dirigentima kao što su Myung-Whun Chung, Lorin Maazel, Valery Gergiev, James Levine, Zubin Mehta, Seiji Ozawa, Jukka-Pekka Saraste, Paavo Järvi, Christoph Eschenbach, Semyon Bychkov i Riccardo Chailly.
Klavirski recitali igraju središnju ulogu u Volodosovom umjetničkom životu otkako je započeo svoju karijeru. Njegov repertoar uključuje velika djela Schuberta, Schumanna, Brahmsa, Beethovena, Liszta, Rahmanjinova, Skrjabina, Prokofjeva i Ravela zajedno s rjeđe izvođenim djelima Mompoua, Lecuone i de Falle. Volodos je redoviti gost najprestižnijih koncertnih dvorana Europe i redovito nastupa u Berlinu, Beču, Londonu, Amsterdamu, Parizu, Rimu, Madridu, Zürichu, Bruxellesu, Münchenu kao i na Klavierfestival Ruhr, Festivalu La Roque d' Anthéron i Salzburškom festivalu.
Od svog debitantskog recitala u njujorškom Carnegie Hallu, koji je 1999. godine objavio Sony Classical, nagrađenog nagradom Gramophone, Arcadi Volodos je snimio niz albuma hvaljenih od kritike. To uključuje inovativne interpretacije Schubertovih sonata i Rahmanjinovljevih skladbi za klavir solo, te izvedbe uživo s Berlinskom filharmonijom Rahmanjinovovog Trećeg klavirskog koncerta, kojim je ravnao James Levine, i Prvog klavirskog koncerta P. I. Čajkovskog, kojim je ravnao Seiji Ozawa. Volodos Plays Liszt, objavljen 2007., osvojio je brojne nagrade, dok je njegov recital u Musikvereinu iz 2010. objavljen na CD-u i DVD-u uz oduševljene međunarodne kritike. Solo album Volodos Plays Mompou iz 2013., posvećen djelima španjolskog skladatelja Frederica Mompoua, dobio je nagradu Gramophone i nagradu Echo-Preis. Volodos Plays Brahms posljednja je snimka objavljena u travnju 2017., album od trinaest klavirskih skladbi Johannesa Brahmsa. Odmah smatran prekretnicom na glazbenoj sceni, album je u studenom 2017. nagrađen nagradama Edison Classical Award i Diapason d’Or. Godine 2019. snima novi CD, Schubert Piano Sonata D. 959 & Minuets D. 334, D. 335, D. 600 za Sony Classical.
